Nakon ove svete mise te posebno povodom Stepinčeva, trebali bismo se podsjetiti koji je značaj imao kardinal Stepinac, za nas, kao narod i kao katolike. Naime, u vremenu poslije smrti Alojzija Stepinca, društvena situacija bila je takva da se nije moglo na pravi način ocijeniti njegov rad i njegovo djelovanje. Tek se nedavno uz puno muke i otpora poništila presuda takozvanog „narodnog suda“
Nedostatak relevantne literature bio je očiti faktor zbog kojega je njegov život bio uvelike nepoznat, a još i danas je. Tek se knjigom Dr. Robina Harrisa iz 2017. godine, život Alojzija Stepinca sabrao na jedno mjesto i ponudio društvu na proučavanje.
Ja ću vam pokušati u sljedećih nekoliko trenutaka prikazati najvažnije značajke njegova života. Značajke bez kojih ne možemo poznavati bl. Alojzija Stepinca!
Život jednog od najistaknutijih Hrvata 20. stoljeća počinje, 8. svibnja 1898. kada se rađa mladi Alojzije Stepinac u obitelji Josipa i Barbare Stepinac kao jedno od mnogo djece.
Seoska sredina iz koje je potekao uvelike je utjecala na njegov daljnji razvoj.
1907. obitelj se seli u Krašić, a nakon četiri godine Alojzije počinje pohađati Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Već tada je mladi Alojzije pokazivao naznake da ima želju postati svećenik. Školovanje je nastavio, dok je i dalje gajio želju postati svećenik, ali vremena su poremetila njegove planove, Austro-Ugarska ulazi u Prvi Svjetski rat, a Stepinac je unovačen kao časnički kadet Austro-Ugarske vojske. Koliko su duboko ova vremena utjecala na svaku poru društva najbolje ocrtava i činjenica kako su praktički sva crkvena zvona u Monarhiji u tom trenutku stara već preko 150 godina, odvezena u tvornice i rastopljena za municiju radi pomanjkanja materijala. Nakon 2 godine aktivnog rata, Monarhija je sve više stanovništva aktivno angažirala u ratna zbivanja.
Tako je, 29.lipnja 1916. mladi Stepinac unovačen u 96. pješačku pukovniju te je dobio odoru i pušku, a nakon završene obuke šalju ga 20. veljače 1917. na talijanski front, odnosno krvavu Soču i Alpe. Uspješno se bori na opasnom mjestu „promatrača za topništvo“ gdje sa izloženog mjesta šalje koordinate za topničke napade.
[Tu skoro gine- nalazio se u krateru, šalje informacije, napušta rupu jednu sekundu prije negoli je granata udarila na to mjesto]
U daljnjem tijeku događaja, zarobljen je od strane Talijana, a kasnije ga šalju kao „jugoslavena“ na solunski front u Grčku (kao Hrvat, nije imao nikakvog izbora). Povezanost sa Solunskim frontom kasnije je bila važna stavka imenovanja Stepinca za koadjutora s pravom nasljedstva nadbiskupu Antunu Baueru. Po povratku iz vojske Stepinac je ušao u krizu te više nije htio postati svećenik. U jednom se periodu htio baviti poljoprivredom te je pohađao Agronomski fakultet, ali kako je uvidio da mu to ne odgovara vratio se u Krašić. Njegov otac je silno želio da on preuzme imanje budući da mu je stariji brat bio preminuo, no život je imao druge planove za njega. Jedan objavljeni članak o budućem svećeniku koji je skrenuo s puta tijekom rata koji ga je potresao, te on [Stepinac] krajem listopada 28. listopada 1924. godine dolazi u Rim na školovanje i tamo ostaje sedam godina. 1931. godine vraća se u domovini kao doktor teologije. Treba istaknuti kako je Stepinac tijekom jednoga posjeta Đakovu upoznao Franju Šepera, koji mu je kasnije postao i kolega na sjemeništu u Rimu. Ovo je važno jer se među njima rodilo prijateljstvo koje je omogućavalo Stepincu da baš njemu povjeri vođenje nadbiskupije dok je on sam u zatvoru i da ga kasnije naslijedi na mjestu Zagrebačkog nadbiskupa.
Nedugo potom, nadbiskup Bauer ga imenuje za svog ceremonijara, a pokreće se i pitanje oko Bauerova nasljednika jer unatoč dobrome zdravlju, starost ga je sustizala. Zanimljivo je kako, Stepinac još nije bio životne dobi potrebne za postajanje biskupom, no budući da je imao diplomu s gregorijane i bio solunski borac (Rim i Beograd) mogla se učiniti iznimka. Doba kraljevine Jugoslavije obilježile su tenzije s srbizacijom, SPC i borbom protiv njihovih interesa. Posebno je bilo značajno rivalstvo između sportskih društva Orlova i Sokolova. Kriza s konkordatom (sporazumom s Sv. Stolicom) pokazala je da za KC nema pravednog odnosa unutar Jugoslavije. Stepinac 07.prosinca 1937. nasljeđuje Bauera na mjestu nadbiskupa. No tijekom normalnog pastoralnog djelovanja (pri čemu mislim na razdoblje do početka Drugog svjetskog rata), Stepinac se unutar svoje nadbiskupije trudio povezivati s narod: jednom je prilikom pri otvorenju župne crkve sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu izjavo:
„Živjeli radnici!.. Živio pošten rad! Živjeli pošteni naši radnici! Radnici naši kojima nije uzor Marx, Lenjin i slični ljudi niskih moralnih kvaliteta, nego koji hoće da slijede onoga, koga je Crkva stavila i nazvala uzorom radnika- svetoga Josipa“
Iz svega rečenoga možemo zaključiti kako Stepinac nije bio otuđen od naroda, nego štoviše bio je vrlo blizu njega i pokušavao ga zaštititi od utopijskih komunističkih ideja koje su nadirale. Još jednu zanimljivost treba istaknuti, jednu od najpopularnijih Hrvatskih marijanskih svetišta- Mariju Bistricu, promicao je upravo Stepinac. Svojim je radom to svetište uzdigao do statusa kakvo ono ima danas. Gdje je kardinal Stepinac proglašen blaženim? Upravo tu, 1998. godine od strane sv. Ivana Pavla II.
10. travnja uspostavljena je NDH, tako da je Kraljevina Jugoslavija srušena je u samo nekoliko dana. Stepincu je jednako bilo komunističko pravljenje Staljina bogom i nacističko neopoganstvo, zbog toga nije bio najsretniji kad je Njemačka srušila Jugoslaviju. Događaji za vrijeme NDH ne mogu se površno i bez konteksta totalnog rata sagledavati, tako da se neću previše detaljno baviti s time što se tada događalo. Ali treba spomenuti kako je NDH osnovana točno nakon terora Prve Jugoslavije, a zbog zamršenih političkih interesa nikada nije u potpunosti profunkcionirala i uspostavila nadzor nad svojim teritorijom. Zločini su se događali širom države, na svim stranama s manje ili više intenziteta. Unutar Hrvatske, Ante Pavelić i Stepinac nisu se voljeli, Stepinac je isprva imao korektan odnos s njime, ali kako je rat odmicao i kako je nacistička diplomacija pritiskala NDH na ozbiljnije provođenje rasnih zakona, ustaška vlada je primorana postupati sukladno, a Stepinac sve više upozorava na gubitak digniteta čovjeka, kroz svoje glasovite propovijedi, te zahtjeva da se to promjeni. Najpoznatija propovijed dogodila se 25. listopada, na svetkovinu Krista Kralja, jer je izazvala međunarodne reakcije, a Stepinac se u njoj otvoreno suprotstavio trenutnom poretku. Ovo je bio prvi puta da se jedan crkveni čelnik na njemačkom okupiranom teritoriju usudio tako istupiti.
Također je zanimljivo kako Ante Pavelić cijelo vrijeme preferira muslimane kao „najčišći hrvatski elemente“, a većinu visokog klera u Hrvatskoj, između toga i nadbiskupa Bauera, smatrao je izdajnicima. Stepinac je također izlažući sebe spasio dosta i Srba i Židova, o tome se dosta govori u novije vrijeme i potkrepljeno je obilnom dokumentacijom. Interesantno je kako, priznata američka povjesničarka židovskog podrijetla Dr. Ester Gitman tvrdi suprotno od nekih pseudopovjesničara, a to je da se Hrvatima divi cijeli svijet jer ono što je našla kopajući po dokumentima nije nađeno ni u jednoj drugoj zemlji. Uskoro će (danas) povodom 59. obljetnice kardinalove smrti predstaviti svoju knjigu „Alozije Stepinac-Pillar of Human Rights“.
Činjenicu da je brojne Židove, Srbe i sve ostale ljude kojima je prijetio progon spasio upravo Stepinac, niječu samo oni koji ne priznaju nikakve povijesne činjenice.
Nakon pobjede komunista i strahota nad Hrvatskim narodom, Tito se sastaje s Stepincom i traži od njega neovisnost Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Sv. Stolice. To radi nakon što je ubijeno više svećenika, od strane partizana i četnika, u prosijeku nego u bilo kojoj drugoj Europskoj zemlji. Tito pomno bira riječi te govori: „Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio zadovoljan s držanjem katoličkog svećenstva… naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji“
Stepinac dobro razumije što se iza toga krije te odbija tu ponudu. Kasnije, 18.09.1946., biva uhićen od strane UDBE prilikom čega izjavljuje „Dobro. U ime Božje, ne bojim se nikoga na svijetu. Moja savjest je mirna.“. Medijskim kampanjama počinje se ocrnjivati lik i djelo Alojzija Stepinca te se počinje stvarati izrazito negativno mišljenje o njemu u masama. Između ostalog, samo je potrebno spomenuti kako se, pripremilo posebno izdanje satiričkog časopisa Kerempuh u kojem su pod naslovom „1000 Lojzekovih grijeha“ izdane mnoge podrugljive i vulgarne karikature na račun Stepinca. Opetovano se tvrdilo u medijima do riba smrdi od glave i tražila toboža pravda za narodne neprijatelj. Međunarodnoj javnosti se nije svidjelo montirano suđenje, ali se i ništa nije poduzelo- tek se nekoliko glasova diglo, a Peter Constan (američki vicekonzul u Zagrebu) izjavljuje „Nadbiskup Stepinac nije ni kolaboracionist ni kriminalac. On je žrtva komunizma.“. Nakon brzog suđenja, već 11. listopada 1946. donosi se presuda. Jedino je irski parlament jednoglasnom odlukom izrazio svoju duboku zabrinutost nepravednim suđenjem kardinalu Stepincu“.
Utamničen je u Lepoglavi nakon montiranog procesa, gdje nije imao dobar tretman, a uglavnom se okupirao molitvom i pisanjem. [zatvorenici su vrlo negativna iskustva imali] Vjernici su pokušavali stupiti u kontakt s njim preko malog zatvorskog prozora, no brzo je to policija riješila. Dr. Franjo Tuđman je mnogo godina kasnije boravio također u Lepoglavi i zanimao se gdje je kardinal Stepinac proveo svoje samotne dane. Nakon potpune izolacije u Lepoglavi premješten je u interniran je u svoj Krašić. Još uvijek je glavna misao bila da se Stepinac spriječi od vođenja Crkve u Hrvatskoj. UDBA je nadzirala sve komunikacije, pokušaje prenošenja pisma i slično. Uslijed ove teške situacije, Papa ga je nagradio kardinalskim šeširom zbog njegove vjernosti. Budući da je umro kao mučenik, u velikim bolovima, volio bih vam što vjernije prikazati događaje na današnji dan prije 59 godina sa jednim od ulomaka iz knjige Dr. Harrisa (R. Harris 2017. „Alojzije Stepinac“):
Stepinčevi liječnici već su nakon njegova dolaska iz Lepoglave vjerovali da je bio trovan tijekom vremena provedenog u zatvoru. Naposlijetku da se sa sigurnošću može vjerovati u obdukciju obavljenu poslije kardinalove smrti, ne bi se postavljala nikakva pitanja. Stepinac je sahranjen u Zagrebačkoj katedrali jer vlasti nisu željele raditi svetište od Krašića.
Stepinčev značaj nije važan samo za Hrvate i Crkvu u Hrvatskoj, nego i za univerzalnu Katoličku Crkvu, jer se kriminaliziranjem ličnosti kao što je Stepinac, kriminalizira ne samo Hrvatska nego i čitavo katoličanstvo. To su neprijatelji te dvije ideje znali, a zato je Stepinac umro kao mučenik. Na posljetku trebali bismo se ohrabriti Stepinčevim riječima, koje je on rekao u najvećoj nevolji : „Moj će narod još dugo trpjeti, možda i stotinu godina, ali ne će se predavati – svemu će ovomu jednog dana doći kraj“.
Stepinac je doista bio čovjek koji je svojim životom svjedočio vjeru u Krista te ljubav prema domovini.
