London, 24. veljače 2019.
Sedma je nedjelja kroz godinu. Isusov poziv na blagoslivljanje naših neprijatelja tema je koja se ove nedjelje duboko zasijeca u naše postojanje. Iako u pravilu kažemo da nemamo neprijatelje, oni mogu biti i oni s kojima jedemo za istim stolom ili živimo pod istim krovom. Kako u životu i prijatelji znaju postati neprijatelji, Božja riječ nam svojom ljekovitošću dolazi u pomoć. U prvom čitanju vidimo Davida koji ne želi ubiti svoga neprijatelja Šaula. Vidimo Davida koji traži Božju volju. Ne želi dići ruku na pomazanika Gospodnjega. Pomazanje je znak dostojanstva koje dolazi od Boga. Kada dižemo ruku (ili jezik) jedni na druge dižemo i na Boga. Bog stoji iza svakoga koga je stvorio na svoju sliku i priliku. U našim životnim borbama premalo računamo na Boga. Ljudi nam ne mogu vratiti ono što su nam učinili. Jedino Bog može ući u te situacije. On je vjeran i pravedan. U drugom čitanju sv. Pavao kaže da nam je birati između Adama i Krista. Između smrti i života. Bolesti i ozdravljenja. Svaki dan imamo taj izbor. U Evanđelju nas Isus poziva na ljubav i blagoslivljanje naših neprijatelja. Pozvani smo ljubiti jedni druge Božjom ljubavlju. Božja ljubav nam priječi da uzimamo pravdu u svoje ruke. Uzmeš li pravdu u svoje ruke bit ćeš gori od onoga tko te povrijedio i tko ti je naudio. Ne može ti čovjek dati ono što ti jedino Bog može dati. Ni tvoji ti neprijatelji ne mogu dati, mir, blagoslov, ozdravljenje, oslobođenje. To može samo Bog. Možeš povući crtu i sve prepustiti Bogu. Možeš se ponašati kao kršćanin ili kao i svi drugi. Kada počneš davati život za svoje neprijatelje kreni od svojih ukućana.
Isus je na križ ponio naše grijehe. Ušao u smrt. Platio cijenu našeg oslobođenja i ozdravljenja. Treći dan je uskrsnuo. Išao je dužim putem. Platio je punu cijenu. Zato ima nade za svakoga od nas da ponekad možemo ljubiti čak i svoje neprijatelje…
(Fra Ljubomir Šimunović)