London, 1. listopada 2017.
Dvadeset je i šesta nedjelja kroz godinu. U Prvom čitanju Bog nam preko proroka Ezekiela poručuje da preispitamo svoje puteve. Skloni smo Bogu puno toga zamjerati i prigovarati. U krivu smo. Bog je uvijek držao ruku nad našim životom. Božja riječ kaže kako se uvijek možemo Bogu vratiti. Isus ne prezire grešnike koji izlaze iz grijeha. U drugom čitanju sv. Pavao govori kakao je Isus dragovoljno ušao u poniženje za nas. Rodio se u Betlehemu. U poniženju. Život je završio na križu. Izmasakriran. U bolovima. Gol. Do kraja ponižen. U poniženje je ušao kako bi izliječio naša poniženja.
Svi mi imamo situacije u kojima smo sami sebe ili su nas drugi gurnuli u poniženje. Isus Krist je sve to preuzeo na sebe i pozvao nas na poniznost. Poniznost je istina da si grešnik koji živi od Božje ljubavi. Istina je da je svaki dan Božji dar. Istina je da Bog s ljubavlju gleda na tvoj život.
Ako smo primili ljubav Božju onda smo pozvani to dijeliti. U Evanđelju smo slušali o dvojici braće: jedan odbija poći u vinograd, pa se ipak predomisli, drugi obećava, pa ipak ne ide. I u jednome i drugome ima i mene i tebe. Koliko je u našem životu bilo grubih, teških i nepotrebnih riječi. Svaka kriva riječ je napravila makar malu ranu na nečijem srcu. Molit ćemo se da Gospodin to iscijeli. Nažalost, znali smo mi biti i slatkorječivi. Olako obećavali, ono što nismo izvršavali. Moliti nam je da nam riječi i djela budu u suglasju. Nisu nam Isus zabranio lijepe riječi. Ona nas je pozvao da stojimo iza lijepih riječi. Moliti nam je da budemo Bogu zahvalni na rodnosti vinogradu kojeg nam je providio. (fra Ljubomir Šimunović)