London, 24. rujna 2017.
Dvadeset i peta je nedjelja kroz godinu. Bog nam u prvom čitanju preko proroka Izaije poručuje kako naše misli nisu njegove misli. Misli znaju biti ubojite. Ipak one nisu punina istine o nama. Pozvani smo čistiti svoje misli. Poziv je to na povratak Bogu koji je velikodušan u praštanju. Bog se nikada ne sablažnjava nad nama. Zato nam je pustiti Boga u svoj život. Uvijek ima prostora za više svijetla. U našem životu uvijek ima nešto što može biti bolje. U drugom čitanju sveti Pavao kaže da će se Krist uzveličati u njegovom tijelu, bilo životom, bilo smrću. Kršćanin se ničemu ne čudi, pa ni bolesti ni smrti. Kršćanin se ne čudi križu. Križ je dio našeg života. Isus Krist je izabrao križ kako bi nas po križu spasio. I zato je svako razdoblje života blagoslovljeno, od djetinjstva do starosti. Uvijek možemo biti blagoslov bližnjima, ali i izbor nevolja. Kao što automobil treba servis, još više mi trebamo redovitu ispovijed. U Evanđelju smo vidjeli kako se gospodar vinograda sažalio nad besposlenima. Na kraju su oni koji su radili cijeli dan bili ljuti jer su primili istu plaću kao i oni koji su za manje truda primili istu plaću. Odgovoreno im je riječima: Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar. Poziv je to da ne budemo ministri tuđih poslova. Ako si zauzet svojim životom nemaš vremena baviti se drugima. Božja riječ poziva na obraćenje. Svaki darovani nam dar namijenjen nam je za služenje Bogu i ljudima.
Nije najvažnije jesi li trenutno na prvom ili posljednjem mjestu. Ako si u Božjoj kući svako mjesto je časno mjesto.
Pozvani smo otvoriti svoja srca i moliti da nas Bog oslobodi otrova suda. Kako bi imali više milosrđa jedni za druge. Ako je Bog na prvom mjestu u našem životu nećemo ni mi biti na zadnjem mjestu. (Fra Ljubomir Šimunović)