London, 28. srpnja 2019.
Sedamnaesta je nedjelja kroz godinu. U prvom čitanju Knjige Postanka vidimo Abrahama koji se zauzima za spasenje onih koji su bili u Sodomi i Gomori. Pokušava se cjenkati s Bogom. Na kraju ne uspijeva pronaći ni deset pravednika. Ponekad se i nama čini da živimo u vrijeme Sodome i Gomore. Čini nam se da je puno je zla oko nas. Temeljno je pitanje imamo li mi Abrahamova duha koji se zauzima za drugoga. Svima nam je potrebno Božje milosrđe. Moliti nam je za Božje milosrđe, kako za sebe, tako i za druge. Dok ti smetaju tuđi grijesi, moli se da dočekaš dan, kada će ti konačno početi smetati vlastiti grijesi. Tada ćeš biti na dobrom putu. Putu spasenja. U drugom čitanju nas sv. Pavao podsjeća da su nam grijesi i dugovi oprošteni na Kristovu križu. Kada Bog oprosti, više se ne spominje naših grijeha. Nema više razloga za krivnju ni za sramotu. Pozvani smo ući u puninu slobode djece Božje.
U Evanđelju nas Isus uči moliti molitvu Gospodnju. Svaka riječ Očenaša je ljekovita za nas…
Bog je naš Otac. Tata. Onaj kome tepamo. Kao što se u Kralju lavova u svom odrazu u vodi lav sjeća svoga Oca, tako smo i mi pozvani sjetiti se da nam je sam Bog Otac. Božje si dijete. Otac ti je Bog. Kada si svjestan da si ljubljeno Božje dijete nitko ti ne može stati na put niti kontaminirati život. Molitva Očenaša nas poziva na praštanje. Svima. Pa i sebi samome. Dok se to ne dogodi u našem srcu je Černobil. Kontaminiranost. Gorčina. Ljutnja. Bijes. Srdžba. Zlo. U dnu srca nam je ponuditi oproštenje svakome. I sebi samome. Praštanjem izabiremo život u miru.
Gospodine, hvala Ti na Očenašu, prekrasnoj molitvi koju nam je darovao Tvoj Sin Isus Krist. Pomozi nam da ne zaboravio da smo Tvoja ljubljena djeca. Daj nam snage oprostiti svima i sebi samima. Daleko do nas svaka gorčina, ljutnja i bijes, mržnja, sve ono što je otrov. Hvala Ti što nam daruješ svagdanji kruh. Proviđaš sve ono što nam je potrebno. Hvala ti što se brineš za nas. Oslobodi nas od napasti. Neka se svako zlo makne od nas. Molimo te za tvoju volju, jer je ona mir naš…
(Fra Ljubomir Šimunović)