(Uz Evanđelje 4. nedjelje kroz godinu, C; Lk 4,21-30)
Zavičaj naše duše luka je iz koje smo isplovili u more života. Mirisi, boje i okusi našeg početka duboko su upisani u naše postojanje.
Čežnjom opečaćeni putujemo svijetom zahvalni za bistrinu izvora iz kojeg smo potekli. Zavičaj naše duše ne čini samo svjetlucava rosa. U naše iskone utkana je i tvrdoća. Suša i žeđ. Vrelina svagdana. Patnja stoimena. Rane kojima smo obremenjeni krenuli u široki svijet.
Zavičaj naše duše ne čine samo mjesta. Naši bližnji su naš zavičaj. Oni su oni koji su nam ljubavlju pokazali put. Prihvaćanjem nas osnažili. Milosrđem okrijepili. Blizinom preporodili…
Uvijek iznova u napasti smo, kao i Isusovi suvremenici, ostati na izvanjskom. Ne prepoznati dolazak Božji. Ne otvoriti se milosti Gospodnjoj. Bog je Ljubav. Poslao nam je i darovao svoga Sina Jedinca koji je volio svoj zavičaj, narod i domovinu. Nasljedovati nam ga je u posvećivanju svagdana mirisnom dobrotom.
Na zavičaju bili Bogu zahvalni! (Fra Ljubomir Šimunović)
