London, 9. travnja 2017.
Isus nije bio promatrač Muke. Ona se dogodila u Njemu…
U čitanju prije Procesije slušali smo o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Cijela Korizma je poziv na poniznost. Prvi i osnovni grijeh je oholost. Najbolji put u propast je misliti da sve držimo pod kontrolom. Biti ponizan znači znati da nemaš kontrolu nad ničim. Kad si svjestan svoje nemoći prepuštaš se Božjoj moći.
U prvom čitanju prorok Izaija kaže: Gospodin Bog mi pomaže. Poziv je to na podsjećanje na sve one situacije u kojima nam je Bog pomagao, ali i poziv na pouzdanje da će tako biti i u budućnosti. Kada svoje pouzdanja stavimo u Gospodina nikakva neugodnost, poteškoća ni nevolja ne može imati zadnju riječ u našem životu.
Drugo čitanje govori o Isusovoj poniznosti. Nitko nas ne može učiniti poniznim. Pozvani smo ući u poniznost. Za početka nam je sjašiti s konja oholosti s kojega s visoka gledamo sve oko sebe.
U Velikom tjednu pozvani smo poniziti se. Dati više prostora Bogu i drugima. Tako ćemo doživjeti Muku Gospodinovu koja će biti prijelaz iz smrti u život.
Evanđelje Muke poziv je da se pronađemo u njemu. Jesmo li poput apostola, vojnika, Jude, Petra… Jesmo li spremni doživljene životne izdaje staviti pred izdaju koju je doživio Isus… Jesmo li spremni u svetim danima svoje nevolje, rane, muke, staviti pred Gospodina ili će nam za nekoliko dana laknuti jer je Korizma iza nas… Dozvoliti nam je da Isus Krist uđe duboko u naše najintimnije i najskrivenije dubine, u najgušću tamu kako bi donio svoje svjetlo, kako bi u našoj hladnoći provrela njegova toplina… da nas dotakne, ohrabri, iscijeli, ozdravi, blagoslovi, ispuni… Bio nam blagoslovljen Veliki i sveti tjedan!
(Fra Ljubomir Šimunović)