London, 10. prosinca 2017.
Druga je Nedjelja Došašća! Prva svijeća adventskog vijenca simbolizira nadu. Došašće je vrijeme nade.
Druga svijeća adventskog vijenca govori o miru. Naš mir je Isus Krist. Idemo prema Božiću. Otvaramo se rođenju Djeteta koje nam donosi mir…
Misna nam čitanja govore kako možemo doći do mira. U Prvom čitanje iz Knjige proroka Izaije, čujemo poziv: Tješite moj narod… Bog daje lijek. Počni tješiti svoje bližnje. Budi suosjećajan, budi milosrdan, opravdaj, pokrij nečiju golotinju, lako je ogoliti bilo koga. Lako je poniziti bilo koga. Lako povrijediti bilo koga. Učini suprotno. Onda kaže dalje: Pripraviti put Gospodnji, svaka dolina neka se povisi, svaka gore brežuljak neka se spusti, što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi. Kao da nam Božja riječ kaže: Pogledaj svoj život, ako u njemu ima nekakvih brda, i ako s visoka gledaš na svoje bližnje, spusti se. Ako ima provalija, zatvor ih te provalije, i onda će Bog doći, onda će se Isus Krist roditi. I onda će nam Božić biti i čestit i blagoslovljeni i sretan i onda će se Isus Krist roditi ne samo u kalendaru, nego u našem srcu, u našem životu, u našoj povijesti. Onda smo slušali drugo čitanje: Sv. Petar kaže da je u Božjim očima jedan dan i jedna godina i 1000 godina nema neke velike razlike. Tako u našem životu. Ako smo blagoslovljeni, ako u srcu imamo mir, onda nam nije toliko bitno je 2017., nije bitno jesmo li stari ili mladi. Ono što je temeljno jest je li Bog u našem životu. Ono što je temeljeno je li Božji blagoslov nad nama, ono što je temeljeno jest jesmo li dar jedni drugima. U Evanđelju vidimo Ivana Krstitelja koji u poniznosti govori o Isusu. Biti ponizan znači prihvatiti svoje mjesto. Prihvatiti da smo uz sve darove koje imamo i koje nam je Bog dao, grešni, slabi, ranjivi, ljudska bića, potrebni Božje ljubavi, Božje nježnosti, Božjeg milosrđa, potrebni praštanja, potrebni ozdravljenja. Evo za tu poniznost ćemo danas moliti da možemo pred Boga doći onakvi kakvi jesmo, ali kao ljubljena Božja djeca. Ljubljeno dijete može biti malo i zaprljano, još uvijek je ljubljeno. Može biti povrijeđeno i ranjeno. Tada je još više ljubljeno dijete. Molit ćemo za taj duh sinovstva, da možemo biti da možemo biti ljubljena Božja djeca, ljubljeni Božji sinovi i ljubljene Božje kćeri, da u poniznosti možemo pred Bog stati onakvi kakvi jesmo u sigurnosti da nas Bog ljubi i da je išao i da ide i da će ići ispred nas na putu našeg života. U tome neka nam Bog pomogne. Amen
(Fra Ljubomir Šimunović)