(Uz Evanđelje 21. nedjelje kroz godinu A; Lk 4,21-30)
Zavičaj naše duše luka je iz koje smo isplovili u more života. Mirisi, boje i okusi našeg početka duboko su upisani u naše postojanje. Čežnjom opečaćeni putujemo svijetom zahvalni za bistrinu izvora iz kojeg smo potekli. Zavičaj naše duše ne čini samo svjetlucava rosa. U naše iskone utkana je i tvrdoća. Suša i žeđ. Vrelina svagdana. Patnja stoimena. Rane kojima smo obremenjeni krenuli u široki svijet. Zavičaj naše duše ne čine samo mjesta. Naši bližnji su naš zavičaj. Oni su oni koji su nam ljubavlju pokazali put. Prihvaćanjem nas osnažili. Milosrđem okrijepili. Blizinom preporodili.
I nama je s Petrom posvjedočiti kako je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Perepoznati nam je i dolazak Božji. Otvoriti nam se milosti Gospodnjoj…
Bog je Ljubav. Poslao nam je i darovao svoga Sina Jedinca koji je volio svoj zavičaj, narod i domovinu. Nasljedovati nam ga je u posvećivanju svagdana mirisnom dobrotom.
Na zavičaju bili Bogu zahvalni! (fra Ljubomir Šimunović)
