(Uz Evanđelje 5. korizmene nedjelje, A; Iv 11, 1-45)
Bol je naša vjerna pratiteljica. Podsjeća nas na našu ranjivost, krhkost i lomnost. Bol se posebno živo javlja kod susreta sa smrću naših najbližih. U oceanu patnje vjera je jedino sidro.
Isus je prošao zemljom čineći dobro. Nije se branio od patnje sinova ljudskih. Supateći iskusio je puninu ljudskog postojanja. U evanđelju vidimo Isusa koji je zaplakao potresen nad smrću prijatelja Lazara. Time je dotaknuo našu bol odlaska naših najdražih. U najhladnoj našoj tami zapalio je svjetlo svoje prisutnosti.
Isus nije samo Lazara vratio među žive. Svima nama, prijateljima svojima, osigurao je puninu života. Života koji ne prestaje. Obećao je da ako u njega vjerujemo živjet ćemo ako i umremo…
Smrt je dio našeg puta. Ona je tunel kroz koji nam je proći. U dnu tame čeka nas svjetlo uskrsnulog Gospodina – Njegova pružena ruka. Vjera je put u život. Daruje nam život vječni. Uči se putujući. Uvijek iznova ustajući.
Povjerovali u život vječni! (fra Ljubomir Šimunović)
