London, 5. studenoga 2017.
Trideset je i prva nedjelja kroz godinu. Božja riječ je nekada blaga a nekada oštra. Bog najbolje zna što nam je potrebno. Ponekad je za ozdravljenje dovoljno malo, a ponekad treba i radikalnija terapija. Mogli smo čuti kako Božja riječ proziva svećenike. Oni su u prigodi druge prozivati, ali i biti djelitelji Božjeg milosrđa. Božja riječ proziva i poziva ne samo svećenike nego i svakoga od nas: koliko živimo ono što propovijedamo. Svi nekome na neki način propovijedamo. Svaki dan možemo biti cjeloviti ili iščašeni. Božja riječ poziva na obraćenje. U ovom svijetu grešnike se žigoše. Na krštenju su nam roditelji i svećenik na čelo utisnuli križ, pobjedni znak, znak Isusa Krista koji je pobijedio zlo i uvijek daje mogućnost da se promijenimo. I svećenici i narod Božji. Svi ćemo pred Božje lice. Bit ćemo sami. S jednostavnom prtljagom. Dobrim djelima koje smo činili za života. Molimo za naše pokojne. Molimo za Božje milosrđe. Molimo da ih Bog prepozna. Molimo da im Bog bude milostiv. Prigoda je to da se pomolimo i za žive. Vrijeme na zemlji prolazi. Osuđeni smo na smrt. Imamo ograničen broj sati i dana ispred sebe. Pozvani smo vrijeme koje nam je Bog dao iskoristiti za činjenje dobra onima koji su nam povjereni. Zašto smo jedni drugima nevjerni, pita nas prorok Malahija. Nevjeran možeš biti samo nekom tko ti je blizu. Svi smo mi, nažalost, nevjerni jedni drugima i potrebi pranja u Krvi Isusa Krista. Sv. Pavao u drugom čitanju govori o Božjoj ljubavi i nježnosti. Koliko samo ima ljubavi Božje u Božjoj riječi. S koliko ljubavi majka gleda na svoje dijete. Takva je Božja ljubav za nas. Vrijeme je sjahati s konja uznositosti i ući u poniznost. O tome govori Isus u Evanđelju: Tko se god uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. U naše dane, kao i svakom drugom vremenu moćnici završavaju na koljenima u blatu. Bilo je onih koji su drmali poviješću, ali su postali prah, a njihova je neumrla duša prepuštena Božjem milosrđu. Moliti nam je za duh poniznosti. Biti ponizan znači biti Bogu zahvalan. Biti ponizan znači Boga slaviti svojim postojanjem. Biti ponizan znači prihvatiti da sve ono što imamo dolazi od Boga.
Isus je na posljednjoj večeri oprao noge apostolima. Isus se prignuo svakom od njih. Isus je svojom ljubavlju oprao tvoje i moje noge… Dobro je kao znak poniznosti oprati noge svojim bližnjima. Moliti nam je za poniznost. Poniznošću ulazimo u Božji zagrljaj, Božju blizinu…
(Fra Ljubomir Šimunović)