London, 9. rujna 2018.
Dvadeset i treća je nedjelja kroz godinu. Iako je nedjelja dan radosti, ponekad smo i nedjeljom žalosni. Na zemlji smo. Trpimo. Moguće je da dođe nedjelja a mi smo i dalje pod teretom svojih poteškoća. Tada i još više možemo slaviti nedjelju. Kada smo u trpljenju dolazimo onome tko nas je svojim ranama iscijelio, Isusu Kristu, Uskrsnulome Gospodinu. Isus Krist ulazi u moje i tvoje trpljenje svakoga dana i pomaže nam da dođemo do svjetla. U prvom čitanju nas ohrabruje prorok Izaija: Recite preplašenim srcima: Budite jaki. Ne bojte se. Evo Boga vašega. Tamo gdje je svjetlo Isusova uskrsnuća nema mjesta strahu. Božji dolazak otklanja strah. On ulazi u tvoje probleme, u tvoj život, u tvoju obitelj kako bi te spasio. Nema situacije u života koja je veća od Boga. Moliti nam je da Isus uđe u naše živote pustinje i dade nam izvor svoga milosrđa. Psalam nam je govorio o Božjoj vjernosti. Bog je vjeran. On ne odustaje od nas. U drugom čitanju nas sv. Jakov podsjeća da je naša blagoslovljenost materijalnim dobrima poziv na pomaganje onima koji su u potrebi. Ne vidimo li potrebne živimo za sebe, a ne jedni za druge. U Evanđelju vidimo kako Isus ozdravlja gluhog mucavca. Odmiče ga od mnoštva. Ozdravlja ga sa strane.
Želiš li iskusiti Isusov iscjeliteljski dodir, potrudi se osamiti, biti nasamo s njime. Uđi u njegov zagrljaj. Dopusti da te dotakne. Tako ćeš ući u ozdravljenje jezika i ušiju. Nepotrebnog i suvišnog govora i slušanja…
Naš jezik i naše uši trebaju ozdravljenje. Svaki put smo mucavci kada izgovaramo riječi koje ranjavaju, ne donose život nego smrt. Moliti nam je kako bi se vidjeli u gluhom mucavcu i poželjeli ozdraviti i otvorenih ušiju srca čuli navještaj spasenja. Ozdravljenim jezikom slavimo Boga. Slavljenje Boga je najviše što možeš učiniti sa svojim jezikom. Za Isusa su rekli da je dobro sve učinio. (Fra Ljubomir Šimunović)