London, 28. kolovoza 2016.
Poniznošću uzvišeni…
Bog progovara našem srcu. Otvaranje ušiju srca važno je kako bi čuli ono što nam Bog želi reći. Pažljivo uho, želja je mudračeva, veli Pismo. Uši su nam najčešće zaglušene. Bog govori svaki dan. Pitanje je koliko slušamo i čujemo. Poniznost je preduvjet da bi mogli Boga čuti. Biti ponizan ne znači čeznuti za poniženjima. Biti ponizan znači prihvatiti istinu o sebi. Neprihvaćanje istine dovelo je Lucifera, a i prve ljude do pada. Čime se patnja, smrt i trpljenje razlilo na ljudski rod. Za razliku od njih Isus Krist je bio ponizan i poslušan do smrti na križu i zato ga Bog, kao što kaže sv. Pavao, preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom. Isus je ušao u duboku poniznost (rođenjem u štali, životom u izgnanstvu, radom, time što nije imao gdje glavu nasloniti, ogoljenošću na križu, ulaskom u smrt). Bez Boga smo nemoćni. To je istina. Ta istina nas oslobađa. Naša moć, naš život, ne dolazi od nas, nego od Gospodina. Kaže Isus e Evanđelju da svatko tko se uzvisuje biti ponižen, a tko se ponizuje, biti će uzvišen. To je duhovni zakon koji djeluje. Svaki put kada budeš Boga slavio na svemu što daje drugima, Božji blagoslov će se i na tebe spustiti. Lako je ući u oholost. Možeš se opiti svim i svačim. Ukoliko nećeš u poniznost, onda ćeš u poniženje. Oholost sigurno vodi u poniženje. Poniznost je odluka, koja vodi u konkretna djela. Isus je u dubokoj poniznosti oprao noge apostolima, iako je znao da će ga još iste noći izdati i zatajiti. Kreativnost nalazi načine kako možemo „prati noge“ jedni drugima. U poniznost se ulazi svjesno, voljno, slobodno i odgovorno. Kao što je oholost roditeljica svih grijeha, tako je i poniznost roditeljica svih kreposti. (Fra Ljubomir Šimunović)